:(

sila sam na šentadu i gledala ljude iz raznih zemalja.
domaće sam odmah pripoznavala, a tek bi naknadno progovorili.
na licu sve piše.
posebno se s njega dobro čita prepotencija, pa čak i arogancija bez pokrića, neodgojenost i nepoznavanje elementarnih općepoznatih stvari u 21. stoljeću. skrenem pogled, gledam francuze, azijate, ono, ljude koji sliče na ljude. 
u njihovom konfužjunu (gužvi) utapa se hrvatski jad.
no, ne znači da jad nestaje.
samo je sve jači i jadniji.
ni jedan osvajač kroz godine ovaj narod nije uništio kao mi sami sebe i to upornim zaobilaženjem kvalitetnog obrazovanja.
za tita je sve bilo besplatno, od osnovne škole do fakulteta, ali nisu htjeli.
sve im je bilo važnije od učenja.
danas smo kako rekoh jad, bit će sve gore i gore.
postoje škole, postoje fakulteti, postoji velebna knjižnica, sve je tu, ali se ne zna šta će se s tim.
use-nase-podase i dalje od toga rijetki hoće.
neće, pa neće.
jadno, da jadnije ne može biti.
moj duboki naklon časnim iznimkama.