nedjelja, 27. lipnja 2021.

fini domaći svit

Što sam doživjela na Marjanu na Benama 1991.?

Priča prva: Sidimo na onim kamenim klupicama uz kameni stolić na Benama kad eto nama nepoznatog dide. Praznih stolića koliko očeš, a on sidne baš kraj mene, baš na stolić koji smo mi zauzeli i počne govorit da mi njemu ne smetamo, a ako on nama smeta da se komodno možemo maknit, da se on neće uvridit. Nismo tili istuč blentavog didu, pa smo se makli na drugi stolić.
Priča druga: Idemo glavnom cestom prema Spinutu, ono za izač iz Marjana, kad jedna grdosija od matere i njen narafski dobro odgojen sin s ogromnom šibom. Ona se gega, ima puno kila, jedva ide, a mali, možda peti osnovne mlati sve pred sobom ogromnom šibom, tuče po zemlji, da te ošine bilo bi isto ka da te bičem ošinija. Gromada njanci ne vidi šta joj sin čini, a sav svit spašava živu glavu, pa po šumama i gorama, utabanom trim stazom gre prema vratima. Ludome i pijanome makni se s puta...
Onda smo negdi 1992., a možda je bila i 1993. bili na Ovčicama.
Rat, nigdi nikoga, mista koliko očeš. Smrdljive babe se mažu kvasinom i valjaju po kartonima jer je teško kupit jednu kremu i šugaman. Tri nepoznata primjerka sa još jednom mlađom, možda im je bila čer ili nevista, počele vikat i to iz čista mira da će mi stavit bombu u usta. Ovi put se nisam makla odma, skinila sam donji dil kupaćeg i uzoritim "vjernicama" koje su se okitile ogromnim križevima (šta veći križ to manje ljube Isusa, ovo znam iz iskustva s ljudima) pokazala guzicu. Potom sam otišla na drugo misto. Priča druga, plaža ista.
Juri baba put moga šugamana koji je 1 cm uz more, a ja stojim na noge u moru 1 cm od obale i gledam di će. I sidne lipo, na moj šugaman. Ajmooooooooooooooooooo, dreknem, diži se baba. Spasim šugaman, ali je li neću sad istuč blentavu babu, pa kupim i šugaman i boršu i mičem se. I kad smo tu spasili boršu, na Marjanu sam doživila da mi je dok sam sidila na zadnjoj oštroj siki do koje se može doč, a u more se tu mora na sve 4 sa zaštitnim papučama jer je sve puno vlasulja i ježinaca, dakle uvjeti nikakvi, ćelava razbijačka glavurda išla grabit boršu. I još viče: pušćaj! Potezala sam tu boršu toliko da se skoro izvrnija, pa je na kraju uteka, boršu sam spasila. Ovo je sve napravija fini domaći svit. S fureštima je bilo isto nekih problemčića, ali to ćemo drugi put. Više me ne dira nitko. Kako to? Čim vidim da mi se počnu približavat samo ih pogledam, škorpionski, a ako mi baš idu sist na baš moj mozak govorim naglas ono šta im nije ugodno čut. Bez dreke, da oni čuju, a da drugi ne čuju. I počnu se sami kupit, biže na dalje od 2 m. To im je gore od pleske i noge u prkno.

Nema komentara:

Šufit